HSP AS

fade

03 Ožujak 2017 U Požeško-slavonska

Još jedna pljuska pravaškom pokretu ususret Lokalnim izborima pristigla je iz američkog Veleposlanstva u Zagrebu. Julieta Valls Noyes, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država otvoreno je osudila putujući cirkus Dražena Keleminca, koji je obljetnicu smrti Oca Domovine proslavio crnokošuljaškom povorkom podrške Donaldu Trumpu.

Keleminčevi "bojovnici" u crnome nisu se libili pri tome istaknuti stari hrvatski grb, američku zastavu, i zastavu njemačkog neonacističkog NPD-a, želeći valjda poručiti američkom narodu da njihovom predsjedniku podršku daje i nekoliko hrvatskih budala. Situacija me neodoljivo podsjeća na onu od prije samo dvije godine - kada je A-HSP postrojio nekoliko pripadnika svojih "Hrvatskih domoljubnih snaga" na grobu Ante Starčevića, dok je HSP AS na grobu Oca Domovine održao komemoraciju, nakon čega je održana programska konvencija stranke, na kojoj su stranački prvaci iznijeli deset ključnih točaka gospodarskog programa za izlazak Hrvatske iz krize. Izuzetno dobro odrađenu konvenciju u prepunoj dvorani tada su zaobišli svi hrvatski mediji, dok je istovremeno putujući cirkus Dražena Keleminca bio udarna vjest na HTV-u, RTL-u i Novoj Tv.

I koliko god se mi trudili da u duhu pravaštva, vođeni naukom dr.Ante Starčevića, hrvatskoj javnosti predstavimo svoj program, uvijek se nađe neki redikul zbog čijih budalaština ispaštaju svi hrvatski pravaši. Znaju li lijevo-liberalni hrvatski mediji da gospodarski program Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević izrađuju brojni mladi znanstvenici i privrednici iz redova stranke. Niti znaju, niti ih zanima. Pravaše oni odavno svrstavaju u klasu nepismenih "crnaca".

Jučerašnji dan brojni hrvatski pravaši posvetili su Ocu Domovine, a već danas širom RH hrvatsko pravaško biće tone u učmalu svakodnevicu posvemašnje razjedinjenosti. Po tko zna koji puta moderni pravaši upadaju u zamku koju godinama pripremaju KOS i UDBA, a pogoduje joj bipolarna hrvatska politička stvarnost u kojoj mjesta nema snažnoj desnici. Svoj doprinos protiv okrupnjivanja pravaške scene dao je i netom imenovani vođa HSP-a, stranke iz koje smo svi mi moderni pravaši ponikli, stranke koja je koncem 90-tih uz HDZ i SDP imala najjači Klub zastupnika u Hrvatskom Saboru, da bi nekoliko godina kasnije tiho potonula i gotovo nestala razjedinjena unutrašnjim sukobima. Karlo Starčević u svome inaguracijskom govoru naglasio je da HSP pod njegovim vodstvom neće surađivati sa HSP-om dr. Ante Starčevića, najsnažnijom pravaškom opcijom danas.

HSP će zato surađivati sa minornim strančicama kvazi starčevićanskog svjetonazora koje danas svoje političko djelovanje baziraju na sajamskim postrojavanjima crnokošuljaških desetina kako bi incidentima došli do tri retka vijesti na jeftinim portalima. Iako sam dugi niz godina zagovarao svepravaško ujedinjenje, danas mi je i više nego jasno da do toga u bliskoj budućnosti doći neće. Da se razumijemo, svepravaško ujedinjenje nije zajednički nastup 3 pravaške strančice, od gotovo 20 istih koje danas djeluju na području RH i BiH. Svepravaško ujedinjenje je model koji je u povijesti uspio ostvariti isključivo Mile Starčević osnivanjem svepravaškog saveza prije stotinjak godina kada je svih 9 pravaških stranaka zajednički nastupilo na parlamentarnim izborima, postižući nezapamćeni uspjeh sa više od 20 mandata u Parlamentu. Možda će nam budućnost donijeti više mudrosti, ali za sada bi svojoj pravaškoj braći poručio da se posvete sami sebi, isključivo radom na terenu, pogotovo poradi skorašnjih Lokalnih izbora, koji donose i prijeko potrebne vijećničke mandate u općinama, gradovima i županijama Republike Hrvatske. HSP AS ovdje je u prednosti, jer u izbornu bitku kreće sa 360 vijećnika širom RH, dok sve preostale pravaške stranke zajedno kreću gotovo od nule. Svako vijećničko mjesto je bitno, bez obzira koja pravaška opcija ga osvoji, te ovom prilikom želim svim pravašima puno sreće na izborima.

01 Veljača 2017 U Požeško-slavonska

Dana 31.01.2017. se sastao inicijativni odbor za formiranje Izbornog stožera gradske podružnice HSP AS grada Požege. Sastanak je održan u stranačkim prostorijama u Požegi, Matice hrvatske 27, i na njemu su dogovorene prve predizborne aktivnosti. Planira se u stranačkim prostorijama sastati Izvršni odbor HSP AS Požega, i prošireni Izborni stožer gradske podružnice, te na njemu donijeti strategiju izlaska na lokalne izbore, kao i izrađen nacrt predizbornog programa Izbora za lokalnu samoupravu. Već u subotu požeški starčevićanci obaviti će telefonske razgovore sa svim članovima gradske Podružnice, kao i dvadesetak novopristiglih članova.

Požeški pravaši pripremaju se za samostalan izlazak na izbore, a o mogućim predizbornim koalicijama, sa dosadašnjim koalicijskim partnerima, i strankama sličnoga opredjeljenja tek će se raspravljati. Od utemeljenja Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, 2009. godine, sve do danas, starčevićanci su bili poželjni i važni koalicijski partneri požeškom, i požeško-slavonskom HDZ-u, i odlučujući faktor koji je 2013. godine doveo do smjene neokomunista nakon 12-godišnje vladavine u gradu na Orljavi. Dobra suradnja u požeškom Gradskom vijeću, zalog je za dobru suradnju i u budućnosti, ali HSP AS u Požegi pripremat će se za izbore samostalno i neovisno,kao i prijašnjih godina, dok će predizborne ili post izborne koalicije biti dogovarane u mjesecima prije ili poslije izbora.

"Iako će disperziranost glasova u Požegi biti velika, zbog većeg broja nezavisnih lista nego ikada prije, HSP AS ima postojano biračko tijelo i dovoljan broj članova i simpatizera, koji su garancija za još jedan ili dva vijećnička mandata u Gradskom vijeću grada Požege" rekao je Dražen Muljević, član Predsjedništva HSP AS i predsjednik Podružnice Požega, aktualni dopredsjednik Gradskog vijeća. "Stoga smo sa pripremama za izbore već krenuli, i prionuli pisanju predizbornog programa, koji će se u mnogim točkama oslanjati na zahtjeve HSP AS iz aktualne gradske pozicije u kojoj stranka participira. Mnoge naše ideje nikada nisu zaživjele, iako smo bili dijelom vlasti u periodu 2013. - 2017. godine, ali za njih se u Požegi čulo, i o njima se pričalo. Dio tih ideja, kao i mnoge druge stavke, naći će se u predizbornom programu HSP AS. Spomenut ću samo problem potoka Vučjak, toga po život opasnog kanala strmih betonskih obala, koji prolazi centrom grada. Iako smo predlagali njegovo nadsvođavanje, kao i ekološki osvješteno rješavanje problema, naši koalicijski partneri u protekle 4 godine nisu imali sluha za rješavanje ovog problema. Od ove ideje, kao i od mnogih drugih, već više puta prezentiranih, ne odustajemo, jer smatramo da se uz neveliku količinu sredstava život požežana može poboljšati, i na tome ćemo ustrajati".

Prije ovog sastanka, sjednicu je održao i Klub mladih starčevićanaca Požege, i na njoj je donesena odluka da podružnica Požega kandidira svoga člana Zorana Jekića, prvostupnika hrvatskog jezika i povijesti, koji će 2018.-te magistrirati na Filozofskom fakultetu u Osijeku, za koordinatora županijskog Kluba mladih starčevićanaca.

30 Siječanj 2017 U Požeško-slavonska

Centralni zemljopisni položaj Požege u Slavoniji jedan je od primarnih razloga koji su doveli do uspostave ovoga logora, koji je u svega 24 mjeseca postojanja postao nadaleko poznat po svojoj veličini, po partizanskoj surovosti i po rečenici koju su stotine i tisuće potomaka bivših logoraša širom Hrvatske i svijeta – godinama izgovarale:

„Moj otac je posljednji puta viđen u koloni križnoga puta, u prolazu kroz Požegu“.

Činjenica je da su brojni četveroredi pristizali u Požegu, u logor Glates, gdje su boravile desetine tisuća bleiburških mučenika. Činjenica je i to da su, uglavnom nakon mjesec do dva zadržavanja i izgladnjivanja, zarobljeni hrvatski vojnici i civili u kolonama izvođeni iz logora i sprovođeni „dalje“. Činjenica je i to, da su kolone koje su kretale sa požeškog Glisa, praćene partizanima srpske nacionalnosti iz 9. Krajiške udarne brigade, kojima su redovito bili pridruženi lokalni seljaci iz nekoliko pravoslavnih sela u okolici Požege, u pravilu nestajale.

O ovim kolonama nije se pričalo, ali i pored zavjere šutnje do današnjeg dana rekonstruiran je put tridesetak kolona iz Glatesa – upućenih malim križnim putevima na vječna počivališta. Nije poznato koliko je ovakvih kolona napustilo logor Glates, ali obzirom da se radilo o jednome od većih partizanskih logora, za pretpostaviti je da su ljudi iz logora izvođeni svakodnevno. Iz logora su Hrvati odvođeni u kolonama od nekoliko stotina, ili čak i po nekoliko tisuća, obično u paru, žicom povezanih šaka. Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, i nakon masakra na Bleiburgu, širom Hrvatske i BiH otvarani su koncentracijski logori, u koje su se dijelom slijevale nepregledne kolone preživjelih pripadnika Hrvatske Domovinske vojske zajedno s civilima, koje su Englezi na Bleiburškom polju razoružali i gurnuli u ruke partizanskim krvnicima, dok su dijelom ovi logori popunjavani „narodnim neprijateljima“ iz lokalnih sredina.

Iako su na Bleiburškom polju, i putem kroz Sloveniju do hrvatske granice, partizani likvidirali oko sto tisuća ljudi (po nekim izvorima ova brojka je daleko veća), nepregledne kolone zarobljenika u četveroredima su krenule križnim putevima u pravcu jednoga od stotina partizanskih logora u Hrvatskoj i BiH.

Samo u Hrvatskoj nove komunističke vlasti uspostavile su pedesetak logora, od kojih su najveći bili upravo požeški Glates, zatim Čakovec, Lepoglava, Karlovac, Bjelovar i Osijek. Većina ovih logora zatvorena je do kraja 1946. godine, dok su neki – poput Jasenovca rasformirani tek u 1950-ih godina. Partizani su svoje koncentracijske logore počeli osnivati već 1943. godine – na teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom, no većina ih je uspostavljena od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. Činjenica da je većina ovih logora zatvorena do kraja 1946 godine upućuje na jezivu istinu – da su se rijetki hrvatski vojnici i civili iz partizanskih logora smrti vratili živi i zdravi. Iako su u pravilu partizanski logori nazivani tzv. sabirnim ili radnim logorima, u njima nije bilo mjesta humanosti, a životni uvjeti u mnogima su bili gori čak i od onih u zloglasnim nacističkim logorima smrti.

Partizani 9. Krajiške brigade koji su čuvali i sprovodili zatvorenike u logoru Glates

Jeziva priča o partizanskom logoru „Glates“ na požeškom Glisu, u dijelu grada smještenome uz cestu Požega – Velika, preživjela je zahvaljujući usmenoj predaji, iako danas ne postoje  relevantni dokumenti vezani uz njegovo postojanje. Informacije do kojih sam došao, ponajviše iz razgovora sa rijetkim preživjelim logorašima, i Požežanima koji su svakodnevno odlazili do ograde od bodljikave žice pokušavajući doturiti logorašima malo hrane i vode, dio su iskrenih i potresnih svjedočanstava, sakupljenih uglavnom nakon 1990. godine.

U Požegi se o logoru Glates do hrvatskog osamostaljenja nije pričalo. Pamtio sam jedino priču svoje bake, o tome kako je djed nakon rata bio zatvoren „na Glisu“, a ona mu je svakodnevno nosila hranu. Došavši do logora, zavežljaje bi dala mome  ocu koji je tada imao 8 godina, u nadi da će se logorski čuvari sažaliti zbog djeteta, i zažmiriti na jedno oko, jer su najčešće i hranu i piće bacali, ili se njome sami častili. No izvan obitelji o logoru „na Glisu“ niste mogli čuti ni riječi. Požegom je sve do Domovinskog rata o ovoj temi vladala zavjera šutnje, što nije čudno – brojni su Požežani, kao i Hrvati iz svih krajeva lijepe naše, svoj životni put završili upravo u Logoru Glates, odnosno nekoliko kilometara dalje. Zbog toga vlasti bivše Jugoslavije nisu tolerirale razgovor na ovu temu, te danas nemamo pisanih dokumenata o postojanju logora u našim arhivama, a ako je što i sačuvano, odavno je otpremljeno za Beograd.

Logor Glates uspostavljen je početkom 1945. godine kao sabirni logor u koji su dovođeni nepoželjni protivnici nadolazećeg komunističkoga režima, svi koji su optuženi ili prokazani kao tzv. „neprijatelji naroda“, članovi nekadašnjih – prijeratnih političkih stranaka, građanska inteligencija, posjednici i zemljoposjednici, i svi koji bi svojim djelovanjem mogli poljuljati „vjeru naroda u nove komunističke vlasti“. U svibnju 1945. godine, u logor su počele pristizati kolone hrvatskih vojnika i civila zarobljenih u Sloveniji. Prva od njih pristiže u Požegu 27. svibnja iz pravca Pakraca, nakon čega slijede brojne kolone koje u Požegu pristižu sa više strana – tako da se početno planirani kapaciteti logora pripremljenoga za desetak tisuća ljudi, višestruko premašuju. Do srpnja 1945. godine u logor je smješteno više od 30.000 zarobljenika.

Sam logor nalazio se u Požegi, u predjelu grada zvanom „Glis“ uz cestu koja vodi prema Velikoj i drugim selima pod Papukom. Požega je još od Austro-ugarske bila značajno vojno središte, sa velikom vojarnom – čija ograda se i danas proteže kilometrima uz spomenutu cestu „na Glisu“. Uz sam rub vojarne – krajem 1930-ih godina izgrađen je niz baraka za smještaj artiljerijskog puka na konjsku vuču, i jednog motoriziranog artiljerijskog puka.  Nakon raspada vojske stare Jugoslavije, u ovim barakama organizirana je vojna industrija – poduzeće „Ljubica“ koje je radilo za potrebe Hrvatskog Domobranstva, da bi kraj II. svjetskog rata ove barake  dočekale  kao tzv. sabirni logor za ratne zarobljenike.

Životni uvjeti u Glatesu bili su nezamislivi. Iscrpljeni domobrani i civili, nakon tjedana pješačenja kroz Sloveniju i Hrvatsku bili su nagurani u barake, u kojima nije bilo dovoljno mjesta, pa je velika večina spavala na otvorenome, bez obzira na vremenske uvjete. Logoraši Glatesa prolazili su svakodnevno kroz višestruke torture. Njihovi čuvari, odreda pripadnici 9. Krajiške brigade NOV-a, psihički i fizički su ih maltretirali, no najgori oblik mučenja bio je izgladnjivanje. Kako je u samome logoru bio i veliki broj Požežana, žene su svakodnevno donosile hranu i vodu zarobljenicima. Iz početka su svoje zavežljaje uredno davale partizanskim čuvarima, koji bi ih najčešće uzeli sebi – dok su nebrojeno puta kotlove sa kuhanom hranom – prosipali pred očima logoraša. Kasnije su hranu zarobljenicima pokušavali prebaciti preko ograde, što je ponekad uspijevalo no često se znao dogoditi incident.

Po surovosti je mnogima u pamćenju ostao poznat Gavro Puač, brat nekadašnjeg generala i narodnog heroja Jugoslavije Dake Puača. Gavro je uživao u batinjanju zarobljenika, a nemilosrdno je tukao i žene i djecu, koji su pokušavali dostaviti hranu u logor. Logor Glates je imao i svoje „podružnice“ u gradu Požegi – tri manja logora na drugim lokacijama, dok je logorska bolnica bila smještena podalje od Glatesa, u Sokolovoj ulici. Odlazak u „logorsku bolnicu“ bio je put u sigurnu smrt, budući iz nje nije izašao živ niti jedan pacijent. Partizanska „humanost“ do izražaja je najviše došla u bolnici. Jadni, izmučeni, ranjeni, i oboljeli pacjenti mislili su da će se u bolnici malo oporaviti, ili bar nešto pojesti. Međutim, u paklenom planu koji su skovali partizani logorska bolnica je bila mjesto umiranja u najgorim mukama. Bolesnima i ranjenima bilo je zabranjeno davati hranu, a posebno vodu, kao i bilo kakve lijekove, tako da su svi logoraši u bolnici umirali već u roku od 4 do 5 dana, u teškim bolovima prouzročenim dehidracijom. U logorskoj bolnici krvnici su izumili i svojevrstan „stroj za ubijanje“ kojim su potiho likvidirali sve preostale pacjente po zatvaranju bolnice – udarcem kolca uguranoga kroz rupu u zidu, ravno u potiljak nesretnih logoraša.

U samom logoru Glates, u periodu od siječnja 1945. do prosinca 1946. likvidiran je neutvrđen broj osoba, dok je više od 1.000 logoraša umrlo od gladi. No pakleni plan partizana nije predviđao masovne likvidacije unutar samoga logora, zbog opasnosti od pobune, i prisustva velikog broja svjedoka. Stravične masovne likvidacije zarobljenika iz Glatesa vršene su širom Požeške kotline, a ponekad i mnogo dalje. Nesretne hrvatske vojnike i civile iz logora bi svakodnevno izvodili u kolonama, koje su odlazile u raznim pravcima. Većina ovih kolona nikada nije stigla na izmišljena odredišta. Uz pratnju partizana logoraši u grupama od stotinjak, pa i do nekoliko tisuća, bili bi odvedeni – najčešće nekoliko kilometara od logora, svaki puta u drugom pravcu, pored nekog od brojnih sela Požeštine, gdje su u tišini, jedan po jedan, likvidirani udarcima tupih predmeta. Partizansko oruđe za ubojstva najčešće je bila rovica – poljoprivredna alatka koja u ovim krajevima služi najčešće za okopavanje vinograda. Naredbodavci – komunisti, i izvršitelji – najćešće domaći Srbi, žitelji određenih pravoslavnih sela iz požeške okolice, namjerno su koristili ovaj izuzetno surov način za ubijanje Hrvata. Na ovaj način štedjeli su municiju, egzekucije su provodili u relativnoj tišini, a ujedno su širili strah i slali poruku svim Hrvatima. Posljednji preživjeli požeški domobrani i danas znaju ime jednoga od masovnih ubojica rovicama. Taj čovjek i danas, u poodmakloj životnoj dobi, živi u jednom selu tik uz grad Požegu.

Gdje je sad gospodin Zurrof  koji tvrdi da ovakvi zločini nikada ne zastarijevaju? Veliki je broj stratišta razbacan širom požeškoga kraja, ali partizani se nisu libili počinjenja više masovnih ubojstava i u samome gradu Požegi. Veća grupa domobrana streljana je uz rijeku Orljavu, gotovo u centru grada, na mjestu koje je danas obilježeno Domobranskim križem, a nekoliko ovakvih grupa ubijeno je u požeškom Jagodnjaku. U strogom centru Požege, na Trgu sv. Trojstva, ubijeno je 50 domobrana hitcima u potiljak, i sahranjeni su na licu mjesta. Njihova grobnica otkrivena je na Trgu 1993. godine, i iz nje je ekshumirano pedesetak kostura.

80 učenika Domobranske zastavničke škole ubijeno je u Grginom dolu nakon cjelodnevnog mučenja u prostoru tadašnje gradske streljane, te su im tijela bačena stotinjak metara dalje u tzv. Marin ponor. U prigradskom naselju Štitnjak rovicama je zatučeno više od 200 domobrana, čija su tjela nisu niti sahranjena, već su ih godinama razvlačile svinje i divlje životinje. Teško da postoji i jedno selo u Požeštini, pored kojega nema masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila iz 1945/46. godine, pa ih poimence neću nabrajati.

Do današnjeg dana, ponajviše  zalaganjem nekadašnje Saborske komisije za žrtve rata i poraća, te požeškog ogranka Udruge Hrvatski domobran, otkriven je niz masovnih grobnica u kojima su pokopani uglavnom logoraši iz Glatesa, a čak 21 od njih obilježena je spomenikom, križem, ili spomen – pločom. Iz njih je exhumirano više od 4.000 žrtava, što vjerovatno predstavlja samo manji dio svih pobijenih zarobljenika iz požeškog logora.

Još 4.000 domobrana iz Glatesa mučki je izmasakrirano u samo jednom danu, nakon usiljenog marša preko Bosanske Gradiške do Potkozarja. Dovedeni su u bosansko selo Podgradci, gdje su partizani sakupili masu od nekoliko tisuća potkozarskih Srba, kojima je rečeno da ponesu vile, noževe, i krampove kako bi „zatukli ustaše“. Povampirena masa ljudi, među kojima je bilo najviše žena i djece poklala je čitavu kolonu iz Glatesa. Tragedija je još i veća jer znamo da su ovo bili domobrani posljednjeg poziva, tojest golobradi mladići, koji u borbenim operacijama gotovo i nisu sudjelovali.

Ukupno je na ovaj način, u lipnju 1945. u Potkozarju likvidirano više od 30.000 zarobljenika iz partizanskih logora Jasenovac i Glates. Osim dvadesetak spomenikom obilježenih stratišta logoraša iz Glatesa, u Požegi i okolici postoji i veliki broj neobilježenih masovnih grobnica, u kojima počiva od nekoliko desetaka, do nekoliko stotina duša. Na žalost, dolaskom na vlast premijera Račana i gašenjem Saborske komisije za žrtve početkom 2000-tih, propuštena je prilika da se brojni partizanski zločini detaljnije istraže. Danas se istraživanjem partizanskih zločina bave rijetki entuzijasti. U Požeštini, iznad Velike, pored papučkog sela Vrhovci, potrebno je istražiti lokaciju nazvanu „Šošin jarak“ gdje su partizani rovicama zatukli oko 400 ljudi, dok postoji i čitav niz lokacija o kojima se nagađa, ili koje se više ne mogu točno locirati. Prilika da logor Glates nazovemo pravim imenom – komunistički logor smrti, odavno je propuštena kao i prilika da ovaj zločinački poduhvat partizana nazovemo pravim imenom – genocid.

15 Siječanj 2017 U Požeško-slavonska

U subotu 14.01.2017., u stranački prostorijama u Požegu održana je svečana sjednica Izvršnog odbora HSP AS Požega povodom 25 obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kojoj su pribivali i posebni gosti, izaslanici HSP AS Republike Austrije. Na poziv i člana predsjedništva stranke Dražena Muljevića, koji ujedno obnaša dužnost predsjednika HSP AS Požega, odazvali su se koordinator HSP AS za Republiku Austriju Mato Pindrić, i njegova zamjenica Slavica Soldo. Austrijski pravaši u posjet Požegi došli su iz Gornje Austrije, iz grada Steyr, koji je danas središte traktorske, kamionske i automobilske industrije.

Koordinator HSP AS za Austriju Mato Pindrić, ovom prilikom obratio se prisutnim požeškim starčevićancima: „Dolazimo iz Steyra, grada od 38.000 stanovnika, koji je veličinom vrlo blizak vašoj Požegi, i donosimo Vam pozdrave austrijskih Hrvata. U Rebublici Austriji živi oko 70 tisuća Hrvata, koji su poznati kao vrijedni radnici i dobro se slažu sa svojim susjedima, ali isto tako koristimo svaku priliku da se vratimo rodnoj grudi. Osobno nastojim biti što više angažiran u političkom životu svoje Domovine kroz stranku koja je bliska nama iseljenim Hrvatima. U proteklih 25 godina, od međunarodnog priznanja, mnogi su hrvatski političari kod nas dolazili i obećavali nam štošta, ali pravoga pomaka za naše iseljenike nikada nije bilo. Sada smo na neki način „uzeli stvar u svoje ruke“. Sami se organiziramo kroz HSP AS kao stožernu pravašku stranku koja je jako dobro prihvaćena kod naših iseljenika. U Austriji radimo na članstvu te pripremamo se za nadolazeće lokalne izbore u Hrvatskoj, a u Domovinu dolazimo redovito na sjednice stranačkih tijela. Moje veliko prijateljstvo sa utemeljiteljem HSP AS Draženom Muljevićem, jedan je od razlog zašto smo 25-tu obljetnicu međunarodnoga priznanja Hrvatske odlučili obilježiti u Požegi i ponosni smo jer je upravo Austrija bila jedna od zemalja izvan EU koja je Hrvatsku priznala 15.01.1992.“, rekao je Mato Pindrić.

Predsjednik HSP AS Požega Dražen Muljević, gostima iz Austrije zahvalio se na posjeti, i uručio im prigodne poklone. Prisutnim starčevićancima obratio se riječima: „Sretan sam jer ovu, 25-tu obljetnicu hrvatskoga međunarodnoga legitimiteta proslavljamo upravo sa našim Hrvatima, koji svojim primjerom u Austriji godinama dokazuju opravdanost tadašnjega međunarodnoga priznanja. U Požegi našim gostima želim dobrodošlicu ispred HSP dr. Ante Starčević, ali i kao stari Požežan i dopredsjednik Gradskoga vijeća. Ostala su nam samo 4 mjeseca do redovnih izbora za lokalnu samoupravu, na koje će HSP AS izaći u gradu, i županiji te smo pripreme za izbore već započeli, upravo otvaranjem Ureda za građanstvo. Ured HSP AS Požega u kojemu se upravo nalazimo otvoren je svakoga utorka, četvrtka i subote i to se pokazalo kao pun pogodak. U proteklih nekoliko tjedana desetak Požežana potpisalo je stranačke zamolnice, četvero će zamolnice potpisati danas na ovoj maloj svečanosti. HSP AS danas stožerna je stranka pravaštva i hrvatske desnice, ciljevi i zadaće pred nama su jasni, nikakve koalicije sa komunistima i SDSS-om ne dolaze u obzir, a suradnjama sa drugim strankama desnice i desnoga centra tek će se dogovarati. HSP AS u Požegi, kao i u nekim drugim gradovima i općinama Požeško-slavonske županije, poput Lipika gdje imamo 2 viječnika u Gradskom vijeću ili Jakšića gdje imamo donačelnika Milu Barišića blisko surađuje sa HDZ-om, što je bilo ključno na proteklim lokalnim izborima prije 4 godine, kada smo nakon 12 godina „skinuli“ neokomuniste sa vlasti. Dobra suradnja, preduvjet je za suradnju i u budućnosti, ali ne pod svaku cijenu. O izlasku na lokalne izbore predsjedništvo HSP AS detaljnije će se odrediti na idućoj sjednici, ali bitno je naglasiti da požeški ogranak stranke uživa punu potporu stranačkoga vodstva i autonomiju u odlučivanju vezano uz predstojeće izbore.“

Nakon poduže rasprave Dražen Muljević u svojstvu člana predsjedništva HSP AS uručio je imenovanje Slavici Soldo za koordinatoricu Kluba žena starčevićanki za Republiku Austriju. Ova vrijedna hrvatska iseljenica, majka je troje djece i većinu života provela je radeći na 2 posla, kao tehničarka hitne medicinske pomoći te frizerka. Prvi posjet Požegi nije ju ostavio ravnodušnom: „Vaš grad Požega, kao i mnogi hrvatski krajevi odiše ljepotom. Ja uvijek govorim da u meni kucaju dva srca, jedno za moju Domovinu Hrvatsku, a drugo za moju drugu Domovinu Austriju u kojoj sam stekla toliko prijatelja. Zahvaljujem se na imenovanju, i pozivam vas da nam uzvratite posjetu, ako ne prije onda tijekom svibanjske komemoracije u Bleiburgu.“

Nakon svečane sjednice, požeški starčevićanci i njihovi gosti, nastavili su druženje, uz obilazak „slavonske Atene“ i njenih brojnih znamenitosti.

Stranica 1 od 16

Newsletter

Ne propustite niti jednu našu novost, pretplati se.

Kontaktirajte nas

Čulinečka 119, 10 000 Zagreb, Hrvatska.

  • Telefon: +385 01 2865 261
  • Fax: +385 01 2865 264

Pratite nas putem

Na društvenim mrežama smo. Pratite nas.
Nalazite se ovdje: Naslovnica Novosti Displaying items by tag: Požeško slavonska