HSP AS

fade

03 Ožujak 2017 U Požeško-slavonska

Još jedna pljuska pravaškom pokretu ususret Lokalnim izborima pristigla je iz američkog Veleposlanstva u Zagrebu. Julieta Valls Noyes, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država otvoreno je osudila putujući cirkus Dražena Keleminca, koji je obljetnicu smrti Oca Domovine proslavio crnokošuljaškom povorkom podrške Donaldu Trumpu.

Keleminčevi "bojovnici" u crnome nisu se libili pri tome istaknuti stari hrvatski grb, američku zastavu, i zastavu njemačkog neonacističkog NPD-a, želeći valjda poručiti američkom narodu da njihovom predsjedniku podršku daje i nekoliko hrvatskih budala. Situacija me neodoljivo podsjeća na onu od prije samo dvije godine - kada je A-HSP postrojio nekoliko pripadnika svojih "Hrvatskih domoljubnih snaga" na grobu Ante Starčevića, dok je HSP AS na grobu Oca Domovine održao komemoraciju, nakon čega je održana programska konvencija stranke, na kojoj su stranački prvaci iznijeli deset ključnih točaka gospodarskog programa za izlazak Hrvatske iz krize. Izuzetno dobro odrađenu konvenciju u prepunoj dvorani tada su zaobišli svi hrvatski mediji, dok je istovremeno putujući cirkus Dražena Keleminca bio udarna vjest na HTV-u, RTL-u i Novoj Tv.

I koliko god se mi trudili da u duhu pravaštva, vođeni naukom dr.Ante Starčevića, hrvatskoj javnosti predstavimo svoj program, uvijek se nađe neki redikul zbog čijih budalaština ispaštaju svi hrvatski pravaši. Znaju li lijevo-liberalni hrvatski mediji da gospodarski program Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević izrađuju brojni mladi znanstvenici i privrednici iz redova stranke. Niti znaju, niti ih zanima. Pravaše oni odavno svrstavaju u klasu nepismenih "crnaca".

Jučerašnji dan brojni hrvatski pravaši posvetili su Ocu Domovine, a već danas širom RH hrvatsko pravaško biće tone u učmalu svakodnevicu posvemašnje razjedinjenosti. Po tko zna koji puta moderni pravaši upadaju u zamku koju godinama pripremaju KOS i UDBA, a pogoduje joj bipolarna hrvatska politička stvarnost u kojoj mjesta nema snažnoj desnici. Svoj doprinos protiv okrupnjivanja pravaške scene dao je i netom imenovani vođa HSP-a, stranke iz koje smo svi mi moderni pravaši ponikli, stranke koja je koncem 90-tih uz HDZ i SDP imala najjači Klub zastupnika u Hrvatskom Saboru, da bi nekoliko godina kasnije tiho potonula i gotovo nestala razjedinjena unutrašnjim sukobima. Karlo Starčević u svome inaguracijskom govoru naglasio je da HSP pod njegovim vodstvom neće surađivati sa HSP-om dr. Ante Starčevića, najsnažnijom pravaškom opcijom danas.

HSP će zato surađivati sa minornim strančicama kvazi starčevićanskog svjetonazora koje danas svoje političko djelovanje baziraju na sajamskim postrojavanjima crnokošuljaških desetina kako bi incidentima došli do tri retka vijesti na jeftinim portalima. Iako sam dugi niz godina zagovarao svepravaško ujedinjenje, danas mi je i više nego jasno da do toga u bliskoj budućnosti doći neće. Da se razumijemo, svepravaško ujedinjenje nije zajednički nastup 3 pravaške strančice, od gotovo 20 istih koje danas djeluju na području RH i BiH. Svepravaško ujedinjenje je model koji je u povijesti uspio ostvariti isključivo Mile Starčević osnivanjem svepravaškog saveza prije stotinjak godina kada je svih 9 pravaških stranaka zajednički nastupilo na parlamentarnim izborima, postižući nezapamćeni uspjeh sa više od 20 mandata u Parlamentu. Možda će nam budućnost donijeti više mudrosti, ali za sada bi svojoj pravaškoj braći poručio da se posvete sami sebi, isključivo radom na terenu, pogotovo poradi skorašnjih Lokalnih izbora, koji donose i prijeko potrebne vijećničke mandate u općinama, gradovima i županijama Republike Hrvatske. HSP AS ovdje je u prednosti, jer u izbornu bitku kreće sa 360 vijećnika širom RH, dok sve preostale pravaške stranke zajedno kreću gotovo od nule. Svako vijećničko mjesto je bitno, bez obzira koja pravaška opcija ga osvoji, te ovom prilikom želim svim pravašima puno sreće na izborima.

30 Siječanj 2017 U Požeško-slavonska

Centralni zemljopisni položaj Požege u Slavoniji jedan je od primarnih razloga koji su doveli do uspostave ovoga logora, koji je u svega 24 mjeseca postojanja postao nadaleko poznat po svojoj veličini, po partizanskoj surovosti i po rečenici koju su stotine i tisuće potomaka bivših logoraša širom Hrvatske i svijeta – godinama izgovarale:

„Moj otac je posljednji puta viđen u koloni križnoga puta, u prolazu kroz Požegu“.

Činjenica je da su brojni četveroredi pristizali u Požegu, u logor Glates, gdje su boravile desetine tisuća bleiburških mučenika. Činjenica je i to da su, uglavnom nakon mjesec do dva zadržavanja i izgladnjivanja, zarobljeni hrvatski vojnici i civili u kolonama izvođeni iz logora i sprovođeni „dalje“. Činjenica je i to, da su kolone koje su kretale sa požeškog Glisa, praćene partizanima srpske nacionalnosti iz 9. Krajiške udarne brigade, kojima su redovito bili pridruženi lokalni seljaci iz nekoliko pravoslavnih sela u okolici Požege, u pravilu nestajale.

O ovim kolonama nije se pričalo, ali i pored zavjere šutnje do današnjeg dana rekonstruiran je put tridesetak kolona iz Glatesa – upućenih malim križnim putevima na vječna počivališta. Nije poznato koliko je ovakvih kolona napustilo logor Glates, ali obzirom da se radilo o jednome od većih partizanskih logora, za pretpostaviti je da su ljudi iz logora izvođeni svakodnevno. Iz logora su Hrvati odvođeni u kolonama od nekoliko stotina, ili čak i po nekoliko tisuća, obično u paru, žicom povezanih šaka. Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, i nakon masakra na Bleiburgu, širom Hrvatske i BiH otvarani su koncentracijski logori, u koje su se dijelom slijevale nepregledne kolone preživjelih pripadnika Hrvatske Domovinske vojske zajedno s civilima, koje su Englezi na Bleiburškom polju razoružali i gurnuli u ruke partizanskim krvnicima, dok su dijelom ovi logori popunjavani „narodnim neprijateljima“ iz lokalnih sredina.

Iako su na Bleiburškom polju, i putem kroz Sloveniju do hrvatske granice, partizani likvidirali oko sto tisuća ljudi (po nekim izvorima ova brojka je daleko veća), nepregledne kolone zarobljenika u četveroredima su krenule križnim putevima u pravcu jednoga od stotina partizanskih logora u Hrvatskoj i BiH.

Samo u Hrvatskoj nove komunističke vlasti uspostavile su pedesetak logora, od kojih su najveći bili upravo požeški Glates, zatim Čakovec, Lepoglava, Karlovac, Bjelovar i Osijek. Većina ovih logora zatvorena je do kraja 1946. godine, dok su neki – poput Jasenovca rasformirani tek u 1950-ih godina. Partizani su svoje koncentracijske logore počeli osnivati već 1943. godine – na teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom, no većina ih je uspostavljena od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. Činjenica da je većina ovih logora zatvorena do kraja 1946 godine upućuje na jezivu istinu – da su se rijetki hrvatski vojnici i civili iz partizanskih logora smrti vratili živi i zdravi. Iako su u pravilu partizanski logori nazivani tzv. sabirnim ili radnim logorima, u njima nije bilo mjesta humanosti, a životni uvjeti u mnogima su bili gori čak i od onih u zloglasnim nacističkim logorima smrti.

Partizani 9. Krajiške brigade koji su čuvali i sprovodili zatvorenike u logoru Glates

Jeziva priča o partizanskom logoru „Glates“ na požeškom Glisu, u dijelu grada smještenome uz cestu Požega – Velika, preživjela je zahvaljujući usmenoj predaji, iako danas ne postoje  relevantni dokumenti vezani uz njegovo postojanje. Informacije do kojih sam došao, ponajviše iz razgovora sa rijetkim preživjelim logorašima, i Požežanima koji su svakodnevno odlazili do ograde od bodljikave žice pokušavajući doturiti logorašima malo hrane i vode, dio su iskrenih i potresnih svjedočanstava, sakupljenih uglavnom nakon 1990. godine.

U Požegi se o logoru Glates do hrvatskog osamostaljenja nije pričalo. Pamtio sam jedino priču svoje bake, o tome kako je djed nakon rata bio zatvoren „na Glisu“, a ona mu je svakodnevno nosila hranu. Došavši do logora, zavežljaje bi dala mome  ocu koji je tada imao 8 godina, u nadi da će se logorski čuvari sažaliti zbog djeteta, i zažmiriti na jedno oko, jer su najčešće i hranu i piće bacali, ili se njome sami častili. No izvan obitelji o logoru „na Glisu“ niste mogli čuti ni riječi. Požegom je sve do Domovinskog rata o ovoj temi vladala zavjera šutnje, što nije čudno – brojni su Požežani, kao i Hrvati iz svih krajeva lijepe naše, svoj životni put završili upravo u Logoru Glates, odnosno nekoliko kilometara dalje. Zbog toga vlasti bivše Jugoslavije nisu tolerirale razgovor na ovu temu, te danas nemamo pisanih dokumenata o postojanju logora u našim arhivama, a ako je što i sačuvano, odavno je otpremljeno za Beograd.

Logor Glates uspostavljen je početkom 1945. godine kao sabirni logor u koji su dovođeni nepoželjni protivnici nadolazećeg komunističkoga režima, svi koji su optuženi ili prokazani kao tzv. „neprijatelji naroda“, članovi nekadašnjih – prijeratnih političkih stranaka, građanska inteligencija, posjednici i zemljoposjednici, i svi koji bi svojim djelovanjem mogli poljuljati „vjeru naroda u nove komunističke vlasti“. U svibnju 1945. godine, u logor su počele pristizati kolone hrvatskih vojnika i civila zarobljenih u Sloveniji. Prva od njih pristiže u Požegu 27. svibnja iz pravca Pakraca, nakon čega slijede brojne kolone koje u Požegu pristižu sa više strana – tako da se početno planirani kapaciteti logora pripremljenoga za desetak tisuća ljudi, višestruko premašuju. Do srpnja 1945. godine u logor je smješteno više od 30.000 zarobljenika.

Sam logor nalazio se u Požegi, u predjelu grada zvanom „Glis“ uz cestu koja vodi prema Velikoj i drugim selima pod Papukom. Požega je još od Austro-ugarske bila značajno vojno središte, sa velikom vojarnom – čija ograda se i danas proteže kilometrima uz spomenutu cestu „na Glisu“. Uz sam rub vojarne – krajem 1930-ih godina izgrađen je niz baraka za smještaj artiljerijskog puka na konjsku vuču, i jednog motoriziranog artiljerijskog puka.  Nakon raspada vojske stare Jugoslavije, u ovim barakama organizirana je vojna industrija – poduzeće „Ljubica“ koje je radilo za potrebe Hrvatskog Domobranstva, da bi kraj II. svjetskog rata ove barake  dočekale  kao tzv. sabirni logor za ratne zarobljenike.

Životni uvjeti u Glatesu bili su nezamislivi. Iscrpljeni domobrani i civili, nakon tjedana pješačenja kroz Sloveniju i Hrvatsku bili su nagurani u barake, u kojima nije bilo dovoljno mjesta, pa je velika večina spavala na otvorenome, bez obzira na vremenske uvjete. Logoraši Glatesa prolazili su svakodnevno kroz višestruke torture. Njihovi čuvari, odreda pripadnici 9. Krajiške brigade NOV-a, psihički i fizički su ih maltretirali, no najgori oblik mučenja bio je izgladnjivanje. Kako je u samome logoru bio i veliki broj Požežana, žene su svakodnevno donosile hranu i vodu zarobljenicima. Iz početka su svoje zavežljaje uredno davale partizanskim čuvarima, koji bi ih najčešće uzeli sebi – dok su nebrojeno puta kotlove sa kuhanom hranom – prosipali pred očima logoraša. Kasnije su hranu zarobljenicima pokušavali prebaciti preko ograde, što je ponekad uspijevalo no često se znao dogoditi incident.

Po surovosti je mnogima u pamćenju ostao poznat Gavro Puač, brat nekadašnjeg generala i narodnog heroja Jugoslavije Dake Puača. Gavro je uživao u batinjanju zarobljenika, a nemilosrdno je tukao i žene i djecu, koji su pokušavali dostaviti hranu u logor. Logor Glates je imao i svoje „podružnice“ u gradu Požegi – tri manja logora na drugim lokacijama, dok je logorska bolnica bila smještena podalje od Glatesa, u Sokolovoj ulici. Odlazak u „logorsku bolnicu“ bio je put u sigurnu smrt, budući iz nje nije izašao živ niti jedan pacijent. Partizanska „humanost“ do izražaja je najviše došla u bolnici. Jadni, izmučeni, ranjeni, i oboljeli pacjenti mislili su da će se u bolnici malo oporaviti, ili bar nešto pojesti. Međutim, u paklenom planu koji su skovali partizani logorska bolnica je bila mjesto umiranja u najgorim mukama. Bolesnima i ranjenima bilo je zabranjeno davati hranu, a posebno vodu, kao i bilo kakve lijekove, tako da su svi logoraši u bolnici umirali već u roku od 4 do 5 dana, u teškim bolovima prouzročenim dehidracijom. U logorskoj bolnici krvnici su izumili i svojevrstan „stroj za ubijanje“ kojim su potiho likvidirali sve preostale pacjente po zatvaranju bolnice – udarcem kolca uguranoga kroz rupu u zidu, ravno u potiljak nesretnih logoraša.

U samom logoru Glates, u periodu od siječnja 1945. do prosinca 1946. likvidiran je neutvrđen broj osoba, dok je više od 1.000 logoraša umrlo od gladi. No pakleni plan partizana nije predviđao masovne likvidacije unutar samoga logora, zbog opasnosti od pobune, i prisustva velikog broja svjedoka. Stravične masovne likvidacije zarobljenika iz Glatesa vršene su širom Požeške kotline, a ponekad i mnogo dalje. Nesretne hrvatske vojnike i civile iz logora bi svakodnevno izvodili u kolonama, koje su odlazile u raznim pravcima. Većina ovih kolona nikada nije stigla na izmišljena odredišta. Uz pratnju partizana logoraši u grupama od stotinjak, pa i do nekoliko tisuća, bili bi odvedeni – najčešće nekoliko kilometara od logora, svaki puta u drugom pravcu, pored nekog od brojnih sela Požeštine, gdje su u tišini, jedan po jedan, likvidirani udarcima tupih predmeta. Partizansko oruđe za ubojstva najčešće je bila rovica – poljoprivredna alatka koja u ovim krajevima služi najčešće za okopavanje vinograda. Naredbodavci – komunisti, i izvršitelji – najćešće domaći Srbi, žitelji određenih pravoslavnih sela iz požeške okolice, namjerno su koristili ovaj izuzetno surov način za ubijanje Hrvata. Na ovaj način štedjeli su municiju, egzekucije su provodili u relativnoj tišini, a ujedno su širili strah i slali poruku svim Hrvatima. Posljednji preživjeli požeški domobrani i danas znaju ime jednoga od masovnih ubojica rovicama. Taj čovjek i danas, u poodmakloj životnoj dobi, živi u jednom selu tik uz grad Požegu.

Gdje je sad gospodin Zurrof  koji tvrdi da ovakvi zločini nikada ne zastarijevaju? Veliki je broj stratišta razbacan širom požeškoga kraja, ali partizani se nisu libili počinjenja više masovnih ubojstava i u samome gradu Požegi. Veća grupa domobrana streljana je uz rijeku Orljavu, gotovo u centru grada, na mjestu koje je danas obilježeno Domobranskim križem, a nekoliko ovakvih grupa ubijeno je u požeškom Jagodnjaku. U strogom centru Požege, na Trgu sv. Trojstva, ubijeno je 50 domobrana hitcima u potiljak, i sahranjeni su na licu mjesta. Njihova grobnica otkrivena je na Trgu 1993. godine, i iz nje je ekshumirano pedesetak kostura.

80 učenika Domobranske zastavničke škole ubijeno je u Grginom dolu nakon cjelodnevnog mučenja u prostoru tadašnje gradske streljane, te su im tijela bačena stotinjak metara dalje u tzv. Marin ponor. U prigradskom naselju Štitnjak rovicama je zatučeno više od 200 domobrana, čija su tjela nisu niti sahranjena, već su ih godinama razvlačile svinje i divlje životinje. Teško da postoji i jedno selo u Požeštini, pored kojega nema masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila iz 1945/46. godine, pa ih poimence neću nabrajati.

Do današnjeg dana, ponajviše  zalaganjem nekadašnje Saborske komisije za žrtve rata i poraća, te požeškog ogranka Udruge Hrvatski domobran, otkriven je niz masovnih grobnica u kojima su pokopani uglavnom logoraši iz Glatesa, a čak 21 od njih obilježena je spomenikom, križem, ili spomen – pločom. Iz njih je exhumirano više od 4.000 žrtava, što vjerovatno predstavlja samo manji dio svih pobijenih zarobljenika iz požeškog logora.

Još 4.000 domobrana iz Glatesa mučki je izmasakrirano u samo jednom danu, nakon usiljenog marša preko Bosanske Gradiške do Potkozarja. Dovedeni su u bosansko selo Podgradci, gdje su partizani sakupili masu od nekoliko tisuća potkozarskih Srba, kojima je rečeno da ponesu vile, noževe, i krampove kako bi „zatukli ustaše“. Povampirena masa ljudi, među kojima je bilo najviše žena i djece poklala je čitavu kolonu iz Glatesa. Tragedija je još i veća jer znamo da su ovo bili domobrani posljednjeg poziva, tojest golobradi mladići, koji u borbenim operacijama gotovo i nisu sudjelovali.

Ukupno je na ovaj način, u lipnju 1945. u Potkozarju likvidirano više od 30.000 zarobljenika iz partizanskih logora Jasenovac i Glates. Osim dvadesetak spomenikom obilježenih stratišta logoraša iz Glatesa, u Požegi i okolici postoji i veliki broj neobilježenih masovnih grobnica, u kojima počiva od nekoliko desetaka, do nekoliko stotina duša. Na žalost, dolaskom na vlast premijera Račana i gašenjem Saborske komisije za žrtve početkom 2000-tih, propuštena je prilika da se brojni partizanski zločini detaljnije istraže. Danas se istraživanjem partizanskih zločina bave rijetki entuzijasti. U Požeštini, iznad Velike, pored papučkog sela Vrhovci, potrebno je istražiti lokaciju nazvanu „Šošin jarak“ gdje su partizani rovicama zatukli oko 400 ljudi, dok postoji i čitav niz lokacija o kojima se nagađa, ili koje se više ne mogu točno locirati. Prilika da logor Glates nazovemo pravim imenom – komunistički logor smrti, odavno je propuštena kao i prilika da ovaj zločinački poduhvat partizana nazovemo pravim imenom – genocid.

13 Listopad 2016 U Požeško-slavonska

Svega nekoliko mjeseci ranije, radostan zbog očiglednih uspjeha vodeće pravaške stranke i vođen neutaživom žeđu za svepravaškim ujedinjenjem, napisao sam tekst naziva „Godina hrvatskih pravaša“. Štošta se u međuvremenu promijenilo. Nakon 25 godina pravaških drama, koje iznova kulminiraju proteklih dana, Hrvatima je pomalo dosadio pravaški rašomon. Sreća naša pravaška, trenutno leži u neospornoj činjenici da izvan pravaškoga pokreta hrvatska desnica uopće ne postoj. Jer kada bi se na hrvatskoj političkoj sceni danas pojavila jedna snažna stranka desnice, vjerovatno bi pokupila i ono malo podrške koju pravaši dobijaju od svojih simpatizera i sljedbenika. Što se to u pravaštvu dogodilo, da je „win-win“ situacija gotovo preko noći pretvorena u dramatičnu borbu za opstanak klanova? U pravaštvu ništa nova... Već viđeno toliko puta, još od ranih 90'-ih. Pamtim ja dobro, kako su prošli stari vukovi koji su osnivali Hrvatsku stranku prava. Paraga i Paradžik likvidirali su čitavu početnu postavu, smatrajući ih „premekanima“ za turbulentne 90'-te. Nastavak priče već znaju i ptičice na granama. Novi vođe u pravilu su likvidirali one stare, pri tome uzrokujuči opću pomutnju na pravaškoj sceni – pomutnju koja je dovela do osnivanja – vjerovali ili ne – tridesetak pravaških stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako i danas na hrvatskoj političkoj sceni aktivno djeluje desetak pravaških stranaka. Sve one „na papiru“ vode se putem koji je „ucrtao“ dr.Ante Starčević, dok „u praksi“ većina od njih opstaje okupljajući šačicu „ljudi u crnom“.

Upravo u tome leži uspjeh koji je postigao HSP dr. Ante Starčević. U nepunih 7 godina, od osnivanja u Bapskoj 2009.-te, ova stranka postala je vodeća snaga hrvatske desnice i perjanica pravaštva. Ostavimo sada po strani sujetne komentare iz nekih drugih pravaških stranaka. U trenutcima kad je moderno hrvatsko pravaštvo bilo „na koljenima“, HSP AS je stalnom uzlaznom putanjom došao do nekoliko stotina vijećničkih mandata u hrvatskim županijama, gradovima i općinama. U ovom periodu jedini pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru došao je iz redova HSP AS, da bi zatim stranka dobila zastupnika čak i u Europskom parlamentu. Konačno, stranka je u 2016.-tu godinu ušla sa vlastitim Klubom zastupnika u Hrvatskom saboru! Kada je dakle stvar krenula „nizbrdo“? U trenutku kada se novoizabrani predsjednik HDZ-a odlučio za samostalni izlazak na izvanredne parlamentarne izbore, nudeći svojim dojučerašnjim partnerima separatnu koaliciju samo u određenim izbornim jedinicama. Neki od vodećih ljudi HSP AS do toga trenutka nisu imali pretjeranu potrebu koristiti vlastite sposobnosti. Do tada im je politički put krojio glavni tajnik stranke – politika im se svodila na uživanje u sinekurama koje su im doslovno „pale s neba“. Razlaz sa HDZ-om ove je pravaške vođe toliko pogodio, da su već tijekom priprema za izbore pokušavali iznaći načina za obnavljanje ljubavi sa HDZ-om. Nekima je to i uspjelo.

U pravaštvu sam dugo, možda i predugo – određene stvari već mogu i predvidjeti. Prije izbora bio sam jedini dužnosnik HSP dr. Ante Starčević, koji je inzistirao na svepravaškoj koaliciji kao jedinom načinu da pravaši dobiju saborske zastupnike u iduće 4 godine. O tome sam otvoreno pričao, ali i otvoreno pisao, bez dlake na jeziku. Oni dužnosnici stranke, koji su me tada „prijavljivali“ za griješne misli, danas pokušavaju rušiti stranku koja im je dala sve – isti danas pričaju o ujedinjenju, o čemu nisu niti pisnuli prije samo mjesec do dva, dok istovremeno održavaju kontakte sa vodećom strankom pozicije, nadajući se obnavljanju vlastitih sinekura.. Ujedinjenje do kojega bi trebalo doći kroz razjedinjenje nikada neće proći. Jer oni koji stranku namjeravaju rasturiti javno ne govore o svojim izbornim postignućima (koja su minorna, i nisu vrijedna spomena). Svi dužnosnici HSP AS imali su svoje demokratsko pravo da iznesu stavove, i glasanjem izmjene osobni opis stranke, na prijašnjim sjednicama predsjedništva i Glavnog stana. Rušenje stranke nedemokratskim metodama, podsjeća na mračno doba jednoumlja, i sramota je za pravaštvo. Gospodo pravaši, ja vas molim da još jednom sami sebi postavite pitanje – zašto je Ante Starčević svoju stranku nazvao strankom prava?

Jedno je neosporno. Moderno pravaštvo danas je gotovo „na koljenima“ razbijeno međustranačkim i unutarstranačkim sukobima, koji su „debelo“ potpomognuti vanjskim utjecajima. Izlaz iz ove situacije naći će jedino pravaši radnici, vrijedni mravi na čijim plećima je uvijek počivala snaga pravaškog pokreta. To su oni pravaši, koji ne sudjeluju u dramatičnim borbama za fotelje, već stalnim prisustvom na terenu održavaju ljude na okupu šireći pravašku misao.

Iako mi je svepravaško ujedinjenje okupiralo misli dugi niz godina, danas sam više no ikada uvjeren da se radi o čistoj utopiji. To ne znači da od ujedinjenja treba odustati! Upozoravam Vas braćo pravaši! Svepravaški sabor, ako do njega ikada i dođe – zbog opasno visoke razine unutarstranačkih sukoba u pravaštvu – neće okupiti ono najbolje i najvrijednije što pravaštvo danas može ponuditi. Ovakav sabor bi u najboljem slučaju okupio samo pojedine stranke, ili frakcije stranaka, pri tome nanoseći još veću štetu čitavome pokretu. Više no ikada danas mi je jasno da snaga pravaštva leži u pojedinačnoj snazi pravaških stranaka. Do ujedinjenja treba doći starim i prokušanim receptom Mile Starčevića – zatomljavanjem pojedinačnih apetita i pristajanjem na kompromise – sa ciljem zajedničkog izlaska na izbore. Umjesto organizacije svepravaškog sabora, pravaši moraju uložiti napore u jačanje vlastitih stranaka, kako bi u dogledno vrijeme, ususret slijedećim izborima za lokalnu samoupravu, svi sjeli za isti stol, i formirali jedinstvenu svepravašku koaliciju. Povijest je učiteljica života. O svepravaškom ujedinjenju povijest nam govori samo jedno – prije stotinjak godina ono se dogodilo baš poradi zajedničkog izlaska na izbore. Rezultat je bio iznad svih očekivanja! Svepravaška organizacija Mile Starčevića, sastavljena od desetak pravaških stranaka, bila je iznenađenje izbora, osvojivši dvadesetak mandata... Koliko se tadašnja vlast bojala pravaške snage, govori i činjenica da je ova koalicija doslovce „razbijena“ od strane režima. Da bi danas došlo do formiranja takve snažne pravaške koalicije, sastavljene od svih „živućih“ pravaških stranaka, potrebno je stvoriti preduvjete. Jedan od osnovnih je zatomljavanje unutarstranačkih i međustranačkih sukoba. Apeliram na pravaške vođe : Ako ne želite snositi odgovornost za uništenje vijekovnog sna – ostavite svoje razmirice po strani, ili ih rješavajte međusobno, bez uplitanja medija i pravosudnih organa. Dajte šansu hrvatskom narodnom pravu. Bog i Hrvati.

23 Kolovoz 2016 U Požeško-slavonska

Dan žrtava komunizma u Požegi je obilježio dopredsjednik Glavnog stana HSP dr. Ante Starčević i predsjednik podružnice Požega Dražen Muljević. Naime, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, članovi požeškog ogranka Udruge hrvatski domobran, 23.08.2016. u 10,00 sati, održali su komemoraciju pored spomen obilježja na mjestu komunističkog koncentracijskog logora Glates, u Ulici hrvatskih branitelja u Požegi. O ovoj partizanskoj „tvornici smrti“, iako je sva dokumentacija uništena, u više navrata pisao je Dražen Muljević. Nakon 2. Svjetskog rata u logoru Glates bilo je smješteno više od 30.000 hrvatskih vojnika, a danas smatramo da je – već do prosinca 1946. godine bar trećina njih umrla u logoru od gladi i žeđi, ili je likvidirana, i počiva u brojnim masovnim grobnicama u Požegi i okolici.

U ime organizatora ove komemoracije prisutne je pozdravio Drago Franić, dopredsjednik Hrvatskog domobrana RH, te održao kratki sat povijesti. Na spomen obilježje vijence su položili i zapalili svijeće predstavnici izvršne vlasti Grada i Županije, predstavnici Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnici vojske, policije i rodbina žrtava pogubljenih u Glatesu 1945. i 1946. godine.

Stranica 1 od 7

Newsletter

Ne propustite niti jednu našu novost, pretplati se.

Kontaktirajte nas

Čulinečka 119, 10 000 Zagreb, Hrvatska.

  • Telefon: +385 01 2865 261
  • Fax: +385 01 2865 264

Pratite nas putem

Na društvenim mrežama smo. Pratite nas.
Nalazite se ovdje: Naslovnica Novosti Displaying items by tag: Dražen Muljević