/Dražen Muljević o reformi pravaškog duha

Dražen Muljević o reformi pravaškog duha

POŽEGA, 31.03.2018. – Prisjećam se danas Zlatka Tomičića (1930.-2008.), velikog pravaškog ideologa i istinskog obnovitelja Hrvatske stranke prava iz druge polovice XX stoljeća, jer se nakon Ante Starčevića i drugih pravaških velikana iz prošlosti, Tomičić jedini upustio u tumačenje modernog pravaštva i starčevićanstva, posebice u svome djelu “Reforma duha”. Kroz ovu zbirku političko-povijesnih eseja, nastalih u periodu od 1990. do 1999., snažno se provlači nauk Oca Domovine Ante Starčevića, primijenjen na novonastale okolnosti konačnog raspada tamnice naroda Jugoslavije, i osamostaljenje Hrvatske, koja traži svoj položaj u novoj Europi.

S veseljem, ali i sa tugom u srcu, pamtim Tomičića, velikog čovjeka i starčevićanca, s kojime sam blisko surađivao od početka 90’ih godina prošlog stoljeća, sve do njegove smrti 2008. godine. U tom periodu Zlatko Tomičić povjerio mi je brigu o svojim izdavačkim projektima, koje sam uređivao, i pripremao za tisak. Ovaj plodonosni hrvatski književnik, publicista, pjesnik, politički zatvorenik, emigrant, i pravaški ideolog, za vrijeme svojega života objavio je više od stotinu knjiga poezije i proze, romana, putopisa, filozofskih razmišljanja i političkih eseja, te je nedvojbeno jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca XX stoljeća. Upravo je Tomičić, davne 1965. godine, u Zagrebu, sa konspirativnom grupom hrvatskih nacionalista u tajnosti obnovio Hrvatsku stranku prava, te je u kolovozu iste godine, u Munchenu na Velikoj skupštini hrvatskih nacionalnih boraca iz čitavog svijeta, pročitana njegova “Poruka Domovine”, u kojoj je istaknuta nužnost uspostave države, i spremnost borbe za nju i protiv zla srbokomunizma. Hrvatsko proljeće Tomićića je zateklo na mjestu urednika čuvenog Hrvatskog književnog lista, zbog čega je suđen na 5 godina strogog zatvora, od čega je 3 godine izdržao u starogradiškom kazamatu.

 Zlatko Tomičić jedan je od obnovitelja Hrvatske stranke prava 1990. godine. Na žalost, dugogodišnji politički emigrant, i književnik, Zlatko Tomičić bio je prva žrtva međufrakcijskih sukoba koji pravaše potresaju i dan danas. Izbačen je iz HSP-a od strane Parage i Paradžika 1991. čime započinje četvrt stoljeća sukoba i razjedinjavanja u modernom pravaškom pokretu. Sa Tomičićem sam se prvi puta susreo 1990-te, te smo vođeni zajedničkom ljubavlju prema Hrvatskoj i pravaškom pokretu, započeli suradnju koja se protegla na čitavo desetljeće, i rezultirala radom na nekoliko njegovih knjiga. Dakako, “Reforma duha”, mi je najdraža. Diktirao mi je knjigu, gotovo iz glave, tijekom 1999. godine… I danas pamtim, koliko su me se dojmile njegove riječi:

“Nijedna baština političkog nauka danas nije življa i neminovnija nego baština koju nam je namro pravaški duh – duh učenja Hrvatske stranke prava koji je izrazio Otac Domovine Ante Starčević. No danas nam je potrebno novo, obnovljeno pravaštvo, danas nam je neophodna sinteza pravaškog iskustva… Pravaštvo nije bilo samo ideologija, ono je bilo više filozofija i mistika i duhovni nauk te ako smo uspjeli pomoću pravaštva održati naš mesijanizam, onda je naš put u budućnost siguran. Kao što su narod hebrejski održali njegovi proroci, tako su i hrvatski narod održali njegovi proroci, uvijek vijerni stražari i lavovi Gospodovi i ispunitelji božanskog duha. Oni su čuli glas Božanstva i vodili su narod stazom odricanja i stazom unutrašnjeg jačanja i moći kojom se moralo sve prevladati. Vatra proroka se nikada nije utrnula, njihove su baklje bile putokaz i njihove žrtve posvetno znamenje i zalog pobjede. Ti su hrvatski proroci bili hrvatski pravaši. Pravaši su bili izraz i tumač hrvatske kobi. Kritičnost i žestina pravaška bila je starozavjetna i proročka. Pravaški radikalizam je bio dosljedan i nepopustljiv. Hrvatska je u novije vrijeme, u XX stoljeću, i počela toliko slabiti, jer je nestalo hrvatskog pravaškog duha 19. stoljeća, a nastavljači su pravaškog duha u Titovini bili stavljani na stup sramote i vješani na galge, bacani u tamnice i u vrelo ulje, kamenovani, vezivani uz galije. Kao što je Khuen Hedervary sve skoro potkupio u prošlom stoljeću, tako su partizanske sinekure nastojale prigušiti hrvatski pravaški duh nakon Bleiburga… Hrvatsku su održali njezini posvetnici i posvećenici koji nisu nigda izdali mesijansku pravašku ideju. Oni su ipak pobijedili, unatoć svim našim bolestima i nemoći. Veliko očekivanje je trajalo dugo, jako dugo, dug je bio put od smrti Kvaternikove do smrti Radićeve i do opće smrti na Bleiburgu, truleži u Lepoglavi, Gradišci, Golom otoku, Svetom Grguru, dug je bio taj put, ali je ipak doveo kohorte pravaške vojnice do velikog travnja 1990. – slobodnih pobjedničkih izbora opće i apsolutne narodne volje. Pravaški mesijanizam nas je održao, a ne politikanstvo malih političkih kramara, blijedih moljaca i malaričnih komaraca i pljesnjivih stjenica… Sada dolazi vrijeme obnove našeg Doma i otvaranje prozora, dugo vjetrenje, čišćenje tavana i podruma i prekopavanje vrta na okućnici. Stoljetno hrvatsko duhovno i narodno i državno pravo sada će otvarati sve svoje do sada skrivane tajanstvene cvjetove..”